Sveti Franjo

Njegovo pravo ime je bilo Giovanni Bernardone, a rođen je 1182. godine u talijanskom gradu Asiziju (Assisi). Jedan je od tri sina bogatog trgovca Petra Bernardona.
Živio je u bogatstvu, a otac je svog sina miljenika smatrao svojim nasljednikom,, koji će biti još uspješniji od njega i tako dobiti javnu službu u svom gradu što je tada značajno doprinosilo ugledu.
Franjo se u svojoj mladosti zanosio vojničkom slavom: biti vitez, a možda i postati plemić što je tada značilo da je imao i izniman ugled u društvu. S druge strane oduvijek je imao osjećajnost i samilost prema siromasima.
Trenutak velike promjene u njegovom životu se dogodio nakon bolesti koja ga je zadesila kada je došao iz zarobljeništva, iz Perugie. Nakon rata s Perugiom teško se razbolio, a samo ozdravljenje bilo je ujedno i prosvjetljenje. Iako je nastavio s uobičajenim načinom života, misli koje su mu dolazile u bolesti su se ponovno javljale.
Odlučio je ponovo krenuti u vojsku razmišljajući kako će možda tamo steći slavu pa i plemstvo. Nabavio je konja i skupu opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu pa krenuo na bojište, prema jugu Italije. Otišao je samo jedan dan hoda, do Spoleta, i na noćištu usnuo san, u kojem je čuo riječi:
“Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga?” Kad je on na to odgovorio: “Pa, gospodar”, glas je dalje nastavio: “Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?” Franjo je shvatio taj glas kao da mu govori Krist i upitao ga što treba da čini? Glas mu je rekao: “Vrati se kući!” Franjo je poslušao te se vratio u rodni grad gdje su ga izrugali. Kako bi pronašao odgovore na pitanja koja su ga mučila, često je odlazio razmišljati u špilju. Tada je svoj san o slavi već bio odbacio, no nije mogao biti miran i u potpunosti odgovoriti na pitanje što to Gospodin od njega traži. Prihvatio je i siromaštvo i bijedu, sve kako bi se približio Bogu. I osjećao je radost, jer je sve to radio na slavu Boga!
Svoju predanost Bogu proveo je u djelo, tako što se družio s gubavcima, koje je, nakon gađenja i straha, grlio te im pomagao. Smatrao je to darom od Boga. Jednom je svratio pomoliti se u crkvu sv. Damjana te je začuo riječi: “Idi i popravi moju Crkvu, koja se ruši!” Vidio je da je crkvica ruševna, i pomislio da Gospodin govori nalog upravo o toj crkvi.
Kako mu je trebalo novca, prodao je dosta sukna dok mu je otac bio na putovanju i tako dobiveni novac odnio svećeniku one crkvice. Svećenik je odbio novac, ali je prihvatio njegov dobrovoljni rad. Franjo je ujedno našao sebi neko sklonište znajući kako će otac biti bijesan kad se vrati i sve dozna. Nakon prijetnji i kazni, otac se na koncu obratio sudu, biskupovu sudu, da “dozove sina pameti”. No Franjo se javno pred asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih prava na očinsku baštinu.

Malo pomalo njegovo ponašanje je počelo izazivati poštovanje ljudi, koji su osjetili kako Franjo postupa po glasu svoje savjesti.
Nešto kasnije je počeo obnavljati napuštenu benediktinsku crkvicu, poznatu kao sv. Marija od Anđela. Ona je postala prva franjevačka kuća, a crkva sv. Damjana je kasnije postala prva kuća ženskog franjevačkog ogranka – klarisa, nazvanih po Franjinoj sugrađanki sv. Klari.
Franju su posebno nadahnjivale Isusove riječi u Novom zavjetu, zapisane u Lk 9,3, gdje Isus naređuje svojim učenicima da na put ne nose ništa: ni štapa, ni novca, ni kruha, ni torbe. Na temelju toga Franjo je sastavio jednostavno pravilo za svoje sljedbenike, utemeljivši 1208. godine novu redovničku zajednicu – franjevce: čistoća, poslušnost, poniznost i siromaštvo. Kako je tada okupljao 12 sljedbenika, nazivali su se još i ‘manjom braćom’.
Nakon toga je otišao u Rim da od pape dobije odobrenje za djelovanje svog reda. Najprije ga nije dobio, jer su kardinali smatrali kako su njegova pravila, posebno potpuno siromaštvo, prestroga za slabe ljude. No, predaja kaže kako je ondašnji papa – Inocent III. imao u snu viđenje u kojem je vidio Franju kako svojim ramenima podupire nakrivljenu lateransku baziliku. Shvatio je da Bog šalje Franju da obnovi Crkvu koja se rušila u nemoralu i rasipništvu. Nakon toga je odobrio rad franjevaca, reda koji je od samih početaka bio siromašan, prosjački red. Drugi red, red siromašnih gospođa – klarise, nastaje kada je Franjo u Porcijunkuli u bratstvo primio Klaru.
Zbog svoje su poniznosti i jednostavnosti franjevci uskoro postali veoma omiljeni u narodu. Štoviše, ponovno je nastao religiozni zanos u Crkvi, tako da su mnogi počeli nasljedovati siromašnog Franju, odnosno po Franji Krista. On je postao veoma poznat i po svojoj susretljivosti prema životinjama, odnosno prema sposobnosti određene komunikacije s njima.
Sv. Franjo je bio i veliki mistik. Doživljavao je duboki vjerski zanos, a jednom je prilikom, dok je bio suživljen s Kristovim patnjama, zadobio Isusove rane, tzv. stigme, koje su ga od tada pratile cijeli život. Franjo je tako postao prvi poznati stigmata (onaj na kome su se pojavljivali ožiljci Kristovih rana) u povijesti Crkve.
Pri kraju svog života Franjo je sve više pobolijevao. Kasnije je oslijepio, pa je zatražio da ga prenesu u crkvu Sv. Marije od Anđela, gdje je 4. listopada 1226. godine i umro. Dvije godine kasnije papa Grgur IX. ga je proglasio svetim. Ikonografija sv. Franju prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, često okružen životinjama, najčešće pticama.